петак, 29. јануар 2016.

Aleš Debeljak

Juče je preminuo Aleš Debeljak.



nikada nije dovoljno: pisati, na granici nesnosno glasnih 
gongova i opasnosti. nikada. to si što je svetlost u kiši. 
to si što pred smrt sanja svako dete, tren pre. - i 
korice putopisa, površno prelistanih za pet minuta. 

to si što je težina iznenađenja u tesnom i golom talasanju 
dana: kao zlatni premaz ikone koja još nije naslikana 
i niko ne zna kada će biti. i maternje mleko što peče 
do bola, i usta kojima ništa neće biti sačuvano. tačno 

u podne, kad greju senke prognanih preko krovova i krsta i 
sve ovamo doleću. one što ovde niko ne poznaje. i ni sa 
kim se nije moguće sresti. koliko karata ove snage, surovo izbrušene, daleko od svih poređenja. 
o koliko! 

tako preživi samo retko ko. lik neodređen i nestalan 
kao roj mušica. ni od čega se ne da ukloniti: to si. 
zgrožen nad onim kao što već sve znaš, Cezare Valjeho, 
lik izabranih dečaka i umornih begunaca.




Imena smrti
(iz knjige Skice za povratak, Petar Kočić, 2002
preveli Bojana Stojanović-Pantović, Milan Đorđević)

петак, 15. јануар 2016.

Aleksej Makušinski

U decembru 2015, iz štampe je izašla knjiga izabranih pesama Minhenski dnevnik ruskog pesnika Alekseja Makušinskog, u prevodu Svetislava Travice, koji je autor i pogovora. Makušinski je bio gost Svetskog dana poezije u organizaciji Kulturnog centra Beograda, 2014. godine. Jurodivi blog donosi tri pesme iz knjige.


***

Prozor s kojeg je Kits
gledao, umirući, na Piazza
di Spagna. Niko ne
zna o čemu je sve to, ta deca,

što galame kraj fontane,
dok sede na stepenicama
znamenitog stepeništa, taj
sedi fotograf,

što dosađuje turistima,
zvuk vode, bat koraka
sve je to eto, oduvek tu
kao taj slavuj, koji nije rođen

da umre (not born
for death) kao i ovo, u svakom
prozoru, uvek isto i ista
deca, krici, sladoled,

i taj fotograf, fontana,
prodavac suvenira.
Samo taj što gleda, ma ko
bio on, uvek je smrtan.


20. mart 2004.


Voz za Frankfurt

Sve je tako tužno, govorio bi princ Genđi, čak
i to prozračno lišće, to belo, ružičasto
rasipanje grana. Zato što mi proleće govori
o jeseni, o protoku vremena, zato što
cvetovi opadaju, a lišće vene. Monah je mislio
o tome, šta leži iza reči, koje bi on
mogao reći za utehu, koje on  potom
i nije rekao za utehu, o tome šta
iza svih reči i misli, lišća i grana
leži, ili možda, misli on, kreće se,
kao i mi primičući se, klizeći, plivajući
kroz širom otvoreni planinski prevoj, gde nizovi
drveća beže po padinama, a laki
oblak poleće iznad zvonika, i planine
nestaju u blistavoj čežnji. Automobili
nisu stizali voz, sa prozora prolaza kojim su
na kolicima već iznosili kofere, nosili torbe,
beše vidljiv grad, velike kule na sunčanom horizontu.


26. april 2005.


***

Izaći u svet. Diviti se drveću i benzinskim
pumpama, nepokretnom vremenu u statuama
i karijatidama. Živimo uvek negde, u nekom

uglu, iza ugla. U gradu koji su Francuzi
hteli zauzeti (i naravno opljačkati) u vreme
rata za špansko nasledstvo, ali nisu to uradili.

Nisu ga našli. Prošli su mimo. Beše magla, vous savez.
Ovde je takođe svet, iako krijemo ovde
kako vetar raznosi nebo, kako stojimo, diveći se.


9. februar 2004.


Aleksej Makušinski (1960)
sa ruskog preveo Svetislav Travica


iz knjige Minhenski dnevnik, V.R.T., Beograd, 2015.