четвртак, 29. новембар 2012.

Janis Livadas

Nedavno je u izdanju Petog talasa iz Niša objavljena knjiga izabranih pesama grčkog pesnika Janisa Livadasa, u prevodu Momčila Radića.
Jurodivi blog prenosi svojim čitaocima dve pesme iz knjige.


Bezumlje

I


Kažem ti da ne raspolažem spasnosnom spoznajom
već onom drugom:
u čudu obilazim
svoje učmalo telo u nekoj iznajmljenoj sobi
gde ulično materinstvo kopni
pa se osvrćem na tren da ispričam
o čudnovatom snu života
naspram čoveka.
Bič međupraznine, biće se razdvoji i zablešti
kao što u smeću uskih prokaza srednjovekovne lobanje
još uvek bacaju odraz drvoreda hrastovih šuma.
Zlokobna prisna seni, tražiš me isuviše trapavo
ovakvi se poslovi ne svršavaju odjednom
ne znam da li sam se uspravno prevrnuo
ne znam da li još uvek postoje završene knjige -
da li postoji čitalac za ovu pesmu.

Ponekad primetiš da je sve
nekako drugačije
u beznađu zbog odvratnosti:
možda te utuče nepostojanost.
Nijedan kupac.
Lepo je slušati muke misli
čije je korenje u dubokoj tmini
u kojoj smo se svi probudili
i proklet da je mrak mermer mrtvac
jer svi smo bez sunca u kamenu isklesani.
Vesti stižu sa zakašnjenjem
i treba -
umetnost je kao i sećanje jednako bezumna
strah prethodi rečima
odzvanja tri
vreme je da se skrasimo.
Rađamo još jednog crva
koji će se hraniti svim onim što smo osetili.
Javni pesnici spasenja u zadnji čas.
A Soleil (nikako sunce) trgovački putnik
odmara se u svetu starog cveća
daleko od bisti i omraza.

Govoriću ti samo kada si na izmaku snage.
Doba razgovora je prohujalo bez smisla.
Samo pacovi nisu prestali.
Zbog težine pesme
pretvorio si pustinju u omču
i umotanu cigaretu u limenog poskoka:
nokti grebuć' jamu pripadaju
prstima u znaku pobede.
Čovek je nauka koja proučava čoveka.
Nasmejaću te
glumeći majmuna
i ova će se ugodna šetnja po prodavnicama
nastaviti u gustoj gužvi.
Polako se smrkava
nove knjige u izlozima
novo rešetanje kiše
puni smo rupa
ali ne umemo biti dugmad
evo me na ulazu mozga hotela
dolazim sa svih strana. 


Svi će biti osvetljeni ali ne po redu


Svi će biti osvetljeni ali ne po redu, nekako haotično.
Kao muve na slanini meseca. Kao
buldog vezan u podrumu. Šta je to
prestalo da služi svrsi:
kliše, zvuk bacanja kocki u paklu
smrt akrobata
na žici koju je trebalo preseći.
U ponudi pogibija u kojoj sedi kosa
duše jedna stara poderana lutka
sviruckajući po laviru
krade naše
zrno grožđa.

Janis Livadas (1969)
iz knjige Bezumlje, rasute pesme 2001-2009 (Peti talas, Niš, 2012)

sa grčkog preveo Momčilo Radić

петак, 16. новембар 2012.

IVAN SLAMNIG - Navek je nekak bilo

Živio sam u Primorskoj banovini, 
u Zetskoj i u NDH, 
u DFJ, u SFRJ, 
a uvijek sam bio ja. 

Kako god nas je rezalo 

navék je nekak bilo 
šljive su bile plave 
jaje je bilo bilo. 

Ljubili smo Bebu i Aniku, 

pjevali pjesme stare, 
slušali termodinamiku 
i starom žicali pare. 

I tako te proglašavam kraljicom 

ilirskih lijevih zemalja 
i desnih i komada Pulje 
i Grčke, a sebe za kralja. 

Ljevicom nosim tebe, 

desnom mač, ko pravi dasa; 
kročimo na ustoličenje 
uz klicanje širokih masa. 


Ivan Slamnig 
Ranjeni tenk 
Matica hrvatska 
2000.