Imanuel ili Emanuil
Veri u Luvru
U pozadini poznat pasaž iz Bacha,
nametnut kao pejsaž kojim plove
hermafrodit statue, troruke Leonardove
siluete, ogledala superega lišena straha.
Marija sa djetetom, čempresi i Ana,
Josif opravdano odsutan. Zatvorenik sabotira
odgovor koji se kao pitanje kotira.
Dijagram razglednica bivših dana
pjesnikovu trasu nedoumica poništava
i rotira pjesmu prema svijetu. Njeni nabori -
cvijeće kroz cijevi, koža, u polumraku stasava
pripravna promjenljivost pripadnika i dugo gori.
Fotogenični ranjenik kao trubu istura butnu kost.
A da sumnjiv ne izgleda stih je svezan u vrstu
kao dokono modro more što je zgušeno
u kratkovidi opal na jastučastom prstu.
Nečiji smjerni pogled i naša slutnja zatim
da ono što iza se krije zvati sumnjivim se može,
u najmanju ruku. Čežnja za ženama prsatim
briše i takve slutnje i žudi miris kože
kakvim bi i djeca anđeli mogli mirisati
dremnuvši na kumulusu iz italijanske reklama.
Tu je i ptičije grlo da objasni, za dame,
sklad stiha, mirnu rimu i kako disati pravilno
u prisustvu oslikanog sveca. Svrab dlijeta
u smradu čekića. U drvetu, ikona se dosađuje silno,
a dogma struji kroz stabljiku cvijeta.
Vladimir Đurišić (1982)
iz Antologije nove poezije YU prostora,
Grigorije Dijak, Podgorica, 2009.
Нема коментара:
Постави коментар