понедељак, 21. фебруар 2011.

Jana Rastegorac


Prva knjiga Jane Rastegorac, Isečak 8, jeste neobičan kolaž poetskih i proznih zapisa. Ova eklektična knjiga ne donosi samo kombinaciju različitih književnih žanrova, već i umešno smenjuje razne poetičke postupke, zbog čega se teško da svrstati. Izgleda da joj je cilj upravo da izbegne svrstavanje. Da malo razbijemo to što se knjiga uglavnom proglašava "proznom", donosimo jedan "pesnički" odlomak.



Iskopavanje

Otvaram zelena pera ispred prodavnice
reči se mešaju s povorkom puževa
koji izlaze iz doktorovih nabranih veđa
Oblak dovikuje nekom čoveku s brkovima
da ne okleva ako već hoće da vrši nuždu
Zlatan krst u izlogu pristaje da propoveda
baš kad sam ja razmahnula listovima

Otrgnuta sam od zlatnih suza
da bih ispekla brašno sa smehom
a ja ih ubeđujem da to prvi put činim
i da sam stoga nevešta kao zeleni žir na nizbrdici

Nos na promaji preti kijanjem
iz kojeg izbija svima tako jasan virus spoznaje
za mene je to vrtoglavica praćena kišom
Osećam se potpuno nedostojnom
spajanja majke i oca za koje prvi put čujem
Uvređena sam isparenjima te lopte
sve se rodilo da bi mi podmetnulo požar
u kome će se telesno maskirati u duhovno
oblak će posvedočiti o tome da je lažno
jer nije ni bolji ni gori od ostalih hramova
Žrtvenici se spremaju da dobiju patinu
oksid bakra i kamena

Lišajevi su krajnje nepoverljivi
iako pokušavam da im otvorim dušu
pojavljuju se da bi mi isušili stablo
i naterali me da pijem iz mozgova
pritom deluju sasvim bezazleno
Kiša međutim ne kvasi otpornost suvih stvorova

Opraštam krstu što ne baca
svetlost pozlate na koren
Neke od ovih reči su mi nepoznate
ali nisam u stanju da kažem koje
Osećam se dobro ova soba je bela
pomalo teška jer je isuviše prazna
zvuk je odsutan u kapanju misli
po izrezbarenoj ivici saksije
Otrovna prostorija puni se
zlatnom svežinom Obavezno ću zaklati
najbolju od školjki u znak zahvalnosti

Kada se probudim naravno
sve će to doći na svoje


Jana Rastegorac (1987)
Isečak 8, Matica Srpska, edicija "Prva knjiga", 2010,
str. 45, 46.


понедељак, 14. фебруар 2011.

Oleksandr Havroš


Nekako, u centru...


Konj leži u travi.

Konj leži u centru grada, usred leta, u jutarnjoj travi.

I zavodljive gospođe, i agresivni automobili, promiču u vrevi, a on leži u travi.

Ja ga začuđeno posmatram kroz prozorče kafića.

Ovo je neverovatno: konj leži u travi!

Shvatate? Konj! U travi! Upravo ovde, na travnjaku!

Evo, odmah ću dopiti svoju kafu i nabraću mu mnogo cveća! Bogami!

Konj, pokriven maslačkom, leži u travi.

A možda to mašta je moja, viđenje, priviđenje, san, delirijum, bolesna fantazija?

Ne, ipak je konj svetlosmeđe boje, privezan, nečim poput gajtana od pegle.

On ćuti, on koji teško zarađuje za hleb nasušni, kao ja.

Zato mu, s vremena na vreme, dozvoljavaju da se razbaškari među maslačcima.

Kad bi on znao kako je za mene važno da neko u moje dlanove diše travom i letom.

Kao zov sretnog detinjstva:

Majko! Eno konjića!!!

Oleksandr Havroš (1971)
Mostovi, br. 147, 2010.
preveo sa ukrajinskog: Jaroslav Kombilj



петак, 4. фебруар 2011.

Iz Agona 11: Jazra Haled


Home, Sweet Home


Živimo u vremenu pozajmljenom od udovica Srebrenice
Oficiri se vraćaju u kovčezima umotanim u plavo-belu zastavu
Posejali su čaure. Pokosila su ih ruska RPG
Jen-dva, jen-dva, jen između očiju – hoćete li da se igramo nepomičnih vojnika?
Vaše oružje su falusi. Kastriraće ih maloletne muslimanke
Domaćinima naviru suze u direktnom prenosu za dnevnik na kanalu MEGA
Popovi za opkladu poju opelo silovateljima sa plavim
Šlemovima – za njih nema kajanja
Političari prostiru svečana odela
Sanjaju o genocidima sa ljubaznim donacijama Texaco-a
It’s business as usual, baby!
Od patriotskih reči se uvek napalim
Grčka, podojio sam te, ali ti me nikada nisi volela (kao svoju naci decu)
Zato me zovi strancem
Ja sam Meduza, dekapitovana glava matrijarhata
Ja sam Rindrin sin, zaštitnik gneva
Blagoslovio me je Hristos lično
Mrze me kao i njega, bezvremenog stranca
Da, ozbiljan sam, ja sam taj stranac
Javna opasnost broj jedan
Ja sam crna boja rada
Obitavam u svakom trenutku istorije
Prodaju me po apotekama u pilulama za strah
Ja sam sunce koje se ogleda na oružju prvog sveta
Svojim rukama porodio sam svaku civilizaciju
Ali gde sam ja u ovoj metafori?
Ostajem veran uz bok svakom slobodnom strelcu – kakva kukavica
Nemoćan sam da zaustavim leševe koji se gomilaju oko mene
Rađam leševe, rađam leševe. Neka me neko zaustavi
Od mojih prihoda se odobravaju smrti civila
Zezam se sa životom, pljujem ga, kad mi okrene leđa
Kradem mu patike, jer ja nisam bilo ko
Ja nisam kao on. Ja sam pre njega
Ali gde su moji drugovi?
U svim metropolama
U svim zemljama koje počinju na S
Ali gde su moji drugovi?
Moji drugovi umiru pre vremena
Moji drugovi izdržavaju nepravedne kazne
Moje drugove ubijaju u rudnicima
Moji drugovi ispunjavaju masovne grobnice
Moje drugove muče u koncentracionim logorima
Moji drugovi umiru od vremena
Noćne more odvode moje snove u stranu
Sanjao sam decu kako bacaju kamenje na marice
Decu opasanu eksplozivom
Decu koja se igraju žmurke ispod reflektora helikoptera
Vojnici sa plavo-belom zastavicom na mišici nanišanili su na njih automatima
Ne, ne decu, povikao sam
Deca nisu budućnost, ona su prošlost svih nas
Deca su zagađena vremenom, odgovorili su mi
Već je kasno za takve stvari
Grčka, Grčka, Grčka, kopilad, pukao sam više od vas, kopilad,
Pucanj
Pucanj
Pucanj


[Ceo prilog možete pročitati na ovoj stranici]

JAZRA HALED (1979)
preveo sa grčkog: Vladimir Bošković