уторак, 6. децембар 2011.

Antologija njujorške poezije 21. veka - Tracy Grinnell


Nedavno je, u izdanju Petog talasa iz Niša, objavljena Antologija njujorške poezije 21.veka, Dan kada je umrla Lejdi Gaga. Priređivači su Ana Božičević i Željko Mitić. Jurodivi blog donosi poeziju pesnikinje Trejsi Grinel koja je zastupljena u antologiji i koja leksikom i jezgrovitošću izraza podseća na jednog Paula Celana.


HELENA, FUGA


Četvrti deo:



jezici, među kojima se
davim

, moji
udovi su, palčevi
leteći fantomi, što podležu
, odblescima



pucnji odzvanjaju
linijama, slikama –
oblicima

osude načinjene, od kamenja
, šljunka, neprevrnute, urne
se spaljuju

prate moj,
grad, jure

, telesne figure
, odsečena i otvrdla
moja, lomača



potop guta
, nestale

poruke nakrivljene sa
šuta, samo zaglavljene, kvartele,


, kao da je,
smak sveta


životinje slomova
sputane, u sobama
pogleda uprtih

u bilo šta tamu,
zemlja, voli


vraća se, odatle
svaka prva linija, uzrokovano

izgubljeno šta je, sve
je, šta polažem
, ovde

zidovi će sve to imati



ogrnuti pesmama, kavge
u nastavku, mesto, ja
, više ne poznam, nego volim, ja,
potpisana


Trejsi Grinel (Tracy Grinnell, 1975)

sa engleskog prevela Ivana Maksić

iz knjige Dan kada je umrla Lejdi Gaga, antologija njujorške poezije 21. veka, Peti talas, Niš, 2011.

уторак, 29. новембар 2011.

Weldon Kees







ROBINSON

Pas je prestao da laje nakon što je Robinson otišao.
Njegovo delo je okončano. Ovaj svet je sivi svet
i nije bez nasilja, rita se ispod velikog klavira,
dok potera iz košmara protiče po planu.


Ogledalo iz Meksika prikačeno na zid
ne reflektuje ništa. Staklo je crno.
Sam Robinson čini da slika bude Robinsonovska.


A ona je po celoj sobi
– zidovi, zavese, police,
krevet, zatamnjena fotografija Robinsonove prve žene,
tepisi, vaze, cigare u odeljku za duvan.
Ispunili bi sobu ako bi Robinson ušao.


Stranice u knjigama su ispražnjene,
u knjigama koje je Robinson čitao. To tamo je njegova
omiljena fotelja ili mesto gde bi fotelja bila da je Robinson tu.


Telefon zvoni po ceo dan. To bi mogao biti
Robinson. Nikada ne zvoni kada je on ovde.


Napolju, bele zgrade žute se na suncu.
Napolju, ptice neprestano kruže tamo
gde je drveće stvarno i ne odlazi na odmor.


Veldon Kiz (1914-1955)
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

iz antologije The Oxford Book of American Poetry, Oxford University Press, 2006

четвртак, 24. новембар 2011.

Agon broj 15


Petnaesti broj Agona u rubrici prevedena poezija čitaocima predstavlja savremene slovenačke pesnike. Kroz pesme Braneta Mozetiča (u prevodu Romea Mihaljevića), ispisane u ispovednom tonu, provejava nesigurnost i zebnja povezana sa društvenom neprihvatljivošću homoseksualnosti lirskog subjekta. Poeziju Uroša Zupana (u prevodu Ane Ristović) karakteriše jednostavan i neposredan izraz kojim se tematizuje nenametljiva seta, ali i vitalnost egzistencije. Miklauž Komelj u ciklusu Beskonačne situacije (u prevodu Ivana Antića) piše filozofski duboko ukorenjenu poeziju koja, ignorišući uobičajene stilske instrumente, na harizmatičan način problematizuje odnose imenovanja i izgradnje identiteta.

U rubrici poezija prezentovani su pesnički ciklusi Maje Ručević, Filipa B. Vukotića, Bojana Vasića i Marije Vasiljević. Maja Ručević se oglašava raspričanom poezijom u kojoj se smenjuju diskurzivnost i slikovitost, smela metaforičnost i retorska teatralnost. Pesnički jezik Filipa B. Vukotića je spontan i ekspresivan i donosi dinamizam i kabaretsku atmosferu, na tragu jednog Ljubomira Micića, ili Branka Ve Poljanskog. U novom pesničkom rukopisu Bojan Vasić piše poeziju usitnjenog, sintaksički frekventnog i neprozirnog jezika, odnosno jezika ne kao sredstva, već kao predmeta egzistencije. Ovi promišljeni stihovi svedoče o nemogućnosti bilo kakvog preobražaja prisustva u jeziku, i simbolizuju okoštalost samodovoljnog označitelja koji se iscrpljuje u tautološkom ukazivanju na samog sebe. U svom kratkom ciklusu Proleće, Marija Vasiljević kroz minimalističke zapise nedorečenošću očuđava početne mimetičke motive.

Rubrika o poeziji donosi temat koji je priredio Bojan Savić Ostojić, o čuvenom francuskom ukletom pesniku i dramskom piscu, Antonenu Artou. U prvom tekstu odeljka, Moris Blanšo, polazeći od prepiske koju je pesnik imao sa urednikom časopisa Nouvelle Revue Française, Žakom Rivijerom, daje jedno tumačenje veze specifičnog stanja Artoovog duha i strukturne nedovršenosti njegove poezije. Pomenuta pesnikova korenspondencija sa Žakom Rivijerom čini drugi odeljak temata. Ova pisma koja su nastajala tokom 1923. i 1924. godine, a koja se čitaju u jednom dahu, predstavljaju dragoceno svedočanstvo o nekim autopoetičkim detaljima vezanim za stvaralaštvo Antonena Artoa. Prepiska je dodatno zanimljiva jer otkriva prevodilački dijalog Bojana Savića Ostojića koji je preveo Artoova pisma i Slobodana Ivanovića koji je preveo Rivijerova pisma. Temat se završava proznim ciklusom Antonena Artoa, pod nazivom Nervomer. Nervomeru su ovom prilikom pridodata i dva autoportreta pesnika.

Uživajte u čitanju!

Vladimir Stojnić

www.agoncasopis.com

субота, 5. новембар 2011.

Vladimir Stojnić


U prevodu na poljski jezik objavljena je prva knjiga pesama Vladimira Stojnića, Vreme se završilo. Izdavač je Maksimum iz Krakova, a knjigu je prevela Agnješka Žuhovska-Arent, koja je prevela i pogovor Biljane Andonovske. Jurodivi blog donosi dve pesme iz knjige, dvojezično.



Chłopiec z obrazu Claud'a Monet'a
Un coin d'appartement (1875)



Stoisz jakby na granicy

pomiędzy narodzinami słów

a śmiercią przedmiotów.

Stoisz niemy jak obraz
z którego spoglądasz

i który łączy cię ze światem

a równocześnie od niego oddziela.


Stoisz w półmroku pokoju

na popękanym parkiecie

i widzisz jak rośnie ogród

poprzez otwarte drzwi.


Nie wiesz, że tak samo

pękają kości

i zardzewiała stal

gdzież w dole, głęboko w torfowisku.


Zbierasz ciszę

ze starego stołu

wiszącego żyrandola

ze wszystkich zasłon i draperii.


Gałęzie i liście naginają się do wnętrza pokoju.

Zieleń przechodzi w szarość.


A ty, ty zamknąłeś ciszę

głęboko w sobie
.
Będziesz ją tam trzymał

dopóki nie wyrosną jej skrzydła.



Dečak na slici Claude Monet-a
Un Coin d’appartement
iz 1875.

Stojiš kao na granici
između rađanja reči
i umiranja predmeta.


Stojiš nem kao slika
kroz koju gledaš
i koja te vezuje sa svetom
i odvaja od njega u isto vreme.


Stojiš u polumraku sobe
na parketu koji pucketa
i gledaš bujanje vrta
kroz otvorena vrata.


Ne znaš da isto tako
pucketaju kosti
i zarđalo gvožđe
negde dole, duboko u tresetu.


Sakupljaš tišinu
sa starog stola
kitnjastog lustera
sa sivih zavesa i draperija.


Granje i lišće se nagnulo u sobu.
Zeleno ulazi u sivo.


A ti, ti si zaključao tišinu
duboko u sebi.
Držaćeš je tamo
dok joj ne izrastu krila.



Rozbite wystawy

Rozbite wystawy. Opadło powietrza.
Zaslona okienna. Rampa amputovała
niepotrzebne części. Pierwszy zimny dzień roku.
Czas jest tą magmą pozostawiońa na deszczu. Nie ma

czasu na odciśnięcie znaku. Dowód osobisty. Dowód.

Krwisty obraz. Czarno na białym. Zbieracz odłamków.

Wystawy naprawdę są rozbite. Nie przeskakując

przez okruchy szkła. Weszli bosonodzy. W beton miasta.

Zwisają z nich ceny i deklaracje. Wskazówki dotyczące prania.

Zamknięte oczyma labyrinty. Zamknięte bramy

miasta. Dobrze udeptane ścieżki. W odcinkach.

Tam gdzie historia rozlewała mleko. Uciekamy.

Po korytarzach wydrążonych kości. Bez drogowskazu.
Na pamięć.


Razbijeni izlozi


Razbijeni su izlozi. Spuštena oštrica vazduha.
Pozorišna zavesa. Rampa što je amputirala
nepotrebne delove. Prvi hladan dan u godini.
Vreme je ta magma ostavljena na kiši. Premalo
vremena da utisneš znak. Ličnu kartu. Dokaz.
Krvnu sliku. Crno na belo. Sakupljač krhotina.
Ali izlozi su stvarno razbijeni. Ne preskačući
mrvice stakla. Bosonogi su ugazili. U beton grada.
Vise im cene i deklaracije. Uputstva o pranju.
U očima zaključani lavirinti. Zaključane kapije
grada. Dobro utabanim putevima. U presecima.
Tamo gde je istorija prolivala mleko. Bežimo.
Hodnicima šupljih kostiju. Bez putokaza. Napamet.



tłumaczenie Agnieszka Żuchowska-Arendt

Czas się zakończy
, Maximum, Kraków, 2011.


Knjigu Vreme se završilo na srpskom jeziku možete preuzeti na ovom linku.


недеља, 30. октобар 2011.

Kateržina Rudčenkova


IVICA

Ne znam gde se pokretom plime
završava more i počinje obala,
gde drugo telo ivicom udara u moje.

Puštam da na meni vise
iscepane stvari, hleb
da se buđa na krevetu,
kosa da obrasta grmljem.

Živimo u staroj kući
na rubu čega god,
živimo udaljeni u podrugljivom
ćutanju.


Kateržina Rudčenkova (1976)
sa češkog prevela Tihana Hamović

iz knjige Granična senka (Treći trg, Beograd, 2011)

Danica Pavlović


Upravo je, u izdanju Orion Arta iz Beograda objavljena knjiga pesama Danice Pavlović, Slobodna teritorija. Jurodivi blog donosi jednu pesmu iz knjige.


Nestajanje


U pospana
Tamnoplava popodneva
Čak i najistinitija tajna postaje
Još jedna maska

Kreacija je amalgam setimental-
nosti i impulsa –
sve je iracionalno

Neobična ljubav struže mi usne
interfejs neobuzdanosti
elektronski poljubac
laku noć
snovi me peckaju
dugo, dugo

Putujem – prelećem – okean –
U nepoznato – budućnost se
uliva u zenice koje se bude

Zauvek čeznem za
Poljupcem fraktala
Naših svesti

Nestajanje se ne zove
Smrt

Danica Pavlović (1976)
iz knjige Slobodna teritorija (Orion Art, Beograd, 2011)

четвртак, 6. октобар 2011.

Tomas Transtremer

Jurodivi blog donosi svojim čitaocima tri pesme ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost, švedskog pesnika Tomasa Transtremera.


JUTRO I PRILAZ

Lučki galeb, kapetan sunčev, sledi svoj kurs.
Voda je pod njim.
Svet još dremka kao
neki raznobojni kamen u vodi.
Neobjašnjiv dan. Dani -
kao ispisani znakovi Asteka.

Muzika. I ja stojim zatočen
u njenom goblenu, s rukama
podignutim - sličan figuri
naivnih umetnika.


NAPOLA DOVRŠENO NEBO

Klonulost duha prekida svoj hod.
Strah prekida svoju trku.
Kraguj prekida svoj let.

Nestrpljiva svetlost hrli dalje,
čak i sablasti dokače po gutljaj.

I naša platna se obelodanjuju,
naše crvene zveri u prapotopskim ateljeima.

Sve počinje da se sagledava unaokolo.
Stotinama nas izlazi na sunce.

Svaki ljudski stvor je napola otvorena vrata
što u zajedničku sobu vode.

Nedogledno tle pod nama.

Iskri voda među stablima.

Jezero je Zemljin prozor.


PRIJATELJIMA ZA GRANICOM

I
Javljao sam vam se tako škrto. Ali to moje nepisanje
narastalo je i narastalo kao starinski cepelin
i napokon uminu na noćnom nebu.

II
Sad je pismo u rukama cenzora. Svoju lampu on pali.
U blesku lete moje reči kao šimpanze na žeravici,
tresu se, smiruju, i zube pokazuju.

III
Čitajte između redova. Susrešćemo se kroz dvesta godina
kad mikrofoni po hotelskim zidovima budu zaboravljeni
i napokon padnu u san, postanu fosili.


Tomas Transtremer (1931)
iz knjige Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 2003

sa švedskog preveo Moma Dimić

недеља, 18. септембар 2011.

Ivana Maksić

Uskoro će, u okviru edicije Prva knjiga Matice Srpske iz Novog Sada, iz štampe izaći prva knjiga Ivane Maksić, pesnikinje, slikarke i prevoditeljke sa engleskog. Jurodivi blog donosi jednu pesmu iz rukopisa, kao i audio zapis čitanja pesme.

Reč se rečju izbija

Za-

seci duboko

nulti zahtev

zahvat prvi

kopča peta

rez osmi

na živ-

o

preseci

pupčanu vrpcu

veži u čvor

baci kroz noge

u vetar

gledajuć

o

reč da se

ne sapleteš i-

li zadaviš.

Ivana Maksić, iz zbirke O telo tvori me (2011)

Čitanje pesme možete čuti na sledećem linku.