четвртак, 29. јул 2010.

Iz novog Agona: Jean-Luc Parant


Svaka nova knjiga Žan-Lika Parana jedinstvena je po tome što se može smatrati delom jedne osobene autorske kosmogonije koja se neprekidno razvija. Ovaj vajar i multimedijalni umetnik potpuno je svoj glas prepustio motivu očiju, pogleda i percepcije uopšte. Refleksivni element njegovog izraza neprekidno se dopunjuje performativnim: iz knjige u knjigu (do sada je objavio više od sto pedeset naslova, što je u svakom smislu nesvakidašnja brojka), sa zapanjujućom doslednošću i skoro didaktičkim podsećanjem na sve prethodne „lekcije“, Paran produbljuje svoj poetski sistem zasnovan na preplitanju pogleda i dodira. Pa ipak, u toj poeziji nema lirske „referentnosti“, upućenosti na svet, na ono vidljivo/opipljivo: sve što potvrđuje mogućnost stvarnog kontakta obesnaženo je samim načinom iskazivanja, jednom hipnotičkom litanijom pseudo-analitičkog stila.
(iz Uvoda u antologiju)



Pošto se ne vidim, dodirujem se


Pošto se ne vidim, dodirujem se. Dovoljno mi je da se dodirnem da bih se prepoznao. Dodirujem se i saznajem ko sam. Pod prstima sebe dozivam i dolazim. Eto me. Dodirujem se i govorim, govorim sebi, udešavam svoje postojanje na zemlji.

Dodirivati svoj pol znači podsetiti se na sebe, dozvati ono dete koje smo bili, dozvati našeg oca i majku, naše dete, decu naše dece.

Kad bismo videli sve, kad ne bi bilo ove noći koja okružuje dan, ne bismo ništa rekli, ne bismo znali kako se zovu predmeti. Predmeti imaju ime jer su oni prevashodno u noći, nevidljivi, a dodirljivi. Dozvali smo predmete da bismo ih učinili vidljivim, a tek onda kad su nas čuli, onda smo ih ugledali.

Povikali smo u beskrajnu noć da bismo pozvali sunčevu svetlost da se pokaže. Jer bez našeg povika svetlost ne bismo ni prepoznali, ne bismo imali pamćenje, i sve bi ostalo u tami, goreći. Dodirujemo da bismo naterali svet da progovori, da svet ne bi bio nem.

To što nema svetlosti bez tame, to je zato što bez ruku nema očiju koje vide nedodirljivo, to je zato što nema reči.

Dodirnem i dam ime onome što dodirnem jer dodirujem rukama i jer imam ruke zato što sam se uspravio i zato što sam, uspravljen, uputio pogled na drugi kraj, gde se ne nalazim, na drugi kraj gde više ne mogu da dodirnem i zato što je nedodirljivo, pre nego dodirljivo, stvorilo znakove, reči, jezik.

Vidim samo ono što ne mogu da dodirnem, kao da sam ga najpre dohvatio rukama da bih ga prepoznao i učinio vidljivim, i kao da sad vidim ono što sam dodirnuo u neko drugo vreme, kao da sam se udaljio u nedodir da bih video, kao da sam se udaljio u noć u nedogled, da bih dodirnuo.

Ako sebe samog ne vidim, to je zato što sam ja jedini predmet koji ne mogu da napustim. Stalno sebe dodirujem da bih sebe stalno podsećao na sebe samog.



(Kompletan prilog sa snimkom čitanja možete pročitati ovde.)

Jean-Luc Parant (1944)
Agon 8, maj/jun 2010.
preveo sa francuskog: Bojan Savić Ostojić


недеља, 25. јул 2010.

Iz novog Agona: Jean-Pierre Faye



Početkom 2001, Faj mi je poklonio zbirku pesama, ili bolje, dugu poemu „Nađeni rat“ za utehu, uz reči: „Znao sam da Vam je bilo teško da je sami napišete – uradio sam to za Vas jer znam koliko Vas sve to boli.“ Reč je, naravno, o događajima koji su se gomilali u našoj zemlji početkom devedesetih, a za koje je Faj znao da ih neću moći zabeležiti. Svejedno, prevodeći njegovu poemu, ja sam, kao i svi prevodioci-pesnici, proživela i dopisala sopstvenu. Ona je napisana za sve one koji su zauvek nestali i koji neće moći da je pročitaju.

Nina Živančević


Nađeni rat


2.3

rat je nađen u rukopisu
istorije precrtanog smisla, iza
bajkovitih aristokratija, rajnskih podanika, guaranijskih indijanaca
. i sjajnih fragmenata odranog sveta
koji su plen nekolicine malih zaostalih kukavica
i pustinja koje svetle
. drevnih pobuna i porušenih stepenica


2.5

glavna zamisao ne postoji ili je barem
mi ne vidimo, kod bezmernog pesnika
živog Mefistofelovog učenika i posednika

. one plave Margarite. nekoliko puta
su ga proglasili mrtvim. zanemarili taj mali detalj
beskrajni elan sa divotama

. na prodaji su tela. poetika
linije. sve je tu istovremeno
glava i rep. ali kakav ciklus kakav broj

. na njih upućuje. menja
sudbine naše


2.6

bombardovati , ili ne bombardovati. nestašica hleba nestašica
mleka i primarnih
materijala – ali nasilje nije
. jedino činjenica rata, već i
cene, i gladi. u hangaru
broj jedan u bazi Aviano
. scenografiji neophodnog rata
i efikasnom zaključku, suprostavlja se
činjenica da moram da uzmem u obzir
. stvarni teren. ni smrt ni život nisu
direktna referenca
već Majdino dete koje je mrtvo
. naprosto udavljeno usled nepažnje u jednom bazenu
u Sinaminsonu, nakon bega negde
izvan Banja Luke. jedan deo
. planine igman je u šapi
gojaznog tigra. sravnjena sela
u okolini Gornjeg Vakufa, i ona sama
. sravnjuju namirnice za život


Žan-Pjer Faj (1925)
iz zbirke Guerre trouvée, 1995.
Agon 8, maj-jun 2010,
prevela sa francuskog: Nina Živančević

(Ceo prilog je dostupan na ovom linku)


субота, 17. јул 2010.

Agon 008



Osmi broj Agona u celini je posvećen savremenoj francuskoj poeziji.


U rubrici prevedena poezija donosimo malu antologiju savremene francuske poezije od četrnaest pesnika u prevodu Nine Živančević i Bojana Savića Ostojića, koji je i autor predgovora. Pri izboru smo se koncentrisali na nove eksperimentalne prakse u francuskoj poeziji poslednjih godina XX veka, ali i na pesnike kod kojih je očigledan povratak lirizmu.

U skladu sa te dve struje, rubrika o poeziji donosi i tekstove Žana-Mišela Espitalijea, antologičara i eksperimentalnog pesnika, i Žana-Mišela Molpoe, pesnika i esejiste, koji govore o eksperimentalnoj, odnosno o neolirskoj sceni savremene francuske poezije. Tekst Florans Trokme, napisan u ličnom i informativnom tonu, na primeru poetskog sajta Poezibao govori o položaju poezije danas u Francuskoj i mogućnostima koje ovom književnom rodu pruža internet.

Najzad, u separatu, koji je za potrebe ovog specijalnog broja dat umesto rubrike poezija, donosimo dva priloga o multimedijalnom francuskom umetniku Viržilu Novarini: razgovor sa autorom i korpus od trinaest neobjavljenih noćnih crteža i zapisa.

Uz većinu autora zastupljenih u antologiji objavljen je i snimak čitanja iz onlajn fonoteke Marsejskog međunarodnog centra za poeziju (CIPM), ljubaznošću glavnog urednika, g. Emanijela Pikoa.

www.agoncasopis.com


петак, 9. јул 2010.

telo poezije



Vizuelno-poetski rad Jelene Milinković i Vladimira Stojnića telo poezije (na muziku Džona Kejdža), možete pogledati na sledećem linku:

недеља, 4. јул 2010.

Judita Šalgo


ODREDITI, KONSTRUISATI

polaznu tačku delanja
prvu tačku programa
tačku gledišta sabesednika
dodirnu tačku dva stava
središnju tačku svog učenja
mrtvu tačku sa koje nema kud

____liniju razvoja
____liniju uspona
____borbenu liniju
____presek situacije
____ugao posmatranja
____mrtav ugao
____bračni trougao

____krivulju uspeha
____talase nasilja
____visoke krugove
____obaveštene krugove
____začarani krug
____kolo sreće
____točak istorije

____polje rada
____površinu svesti
____interesnu sferu
____klupko sudbine


ODGOVORITI

Ko je ADAM? Kako postići BLAŽENSTVO? Gde je cvetalo CVINGLIJANSTVO? Ko je usnio ČOVEKA S GLINENOM NOGOM? Šta je DVOSTRUKA ISTINA? Kako je zgrešila EVA? Zašto su prognani FLAGELANTI? Šta kazuje GLAS VAPIJUĆEG U PUSTINJI? Kako naći IZGUBLJENU OVCU? Ko je rekao: JA SAM SVETLOST SVETA? Ko će biti izbrisan iz KNJIGE ŽIVOTA? Zašto LICEMERJE nije smrtni greh? Šta je merilo LJUBAVI? Ko se najeo MANE u pustinji? Ko je NEPOGREŠIV? Kako lečiti OPSEDNUTE? Ko hrani PTICE NEBESKE? Šta je RASKOL? Ko reče: SVRŠENO JE? Šta čini čoveka nečistim: ŠTO ULAZI U USTA, ILI ŠTO IZ USTA IZLAZI? Šta radi TAT U NOĆI? UDARE LI TE PO DESNOM OBRAZU, šta ćeš učiniti? Kome VEROVATI? Meće li se ZAKRPA OD NOVOG SUKNA na staro odelo? Šta kaže ZLATNO PRAVILO? Čemu poučava priča o ŽENI I SEDAM MUŽEVA? Kome se prinosi ŽRTVA? ŽRTVA PALJENICA? ŽRTVA ZAHVALNICA? ŽRTVA POKAJNICA?

(iz zbirke 67 minuta naglas, 1980.)


FIGURAE VENERIS

Čovek-tačka (ili bolje: žena-tačka, jer su žena i tačka istog roda), dakle, ŽENA-TAČKA nije mala žena niti paranoična žena. To je erotski osetljiva tačka u prostoru kroz koju se kao kroz igleno uvce, iz ničega u nešto probija, povlači nit, tanani izdanak, ŽENA-DUŽ.

A ŽENA-DUŽ nije nekakva dugačka lenja žena, preterano sklona uživanjima, već kazaljka na satu, kojom se linijsko vreme otvara u površinsko; odnosno: žena-duž je rez u vremenu kroz koji, kao čitava godina iz jedne noći, izlazi ČOVEK-KRUG.

A ČOVEK-KRUG nije besmrtan, ali ni zaludan čovek koji se večito osvrće za sobom. On je rupa u Zakonu (pamćenju?) iz koje se s mukom, kao telo iz svoje senke, rađa savršeni plod bezakonja, ŽENA-LOPTA.

A ŽENA-LOPTA nije debela niti trudna žena. Ona je savršena žena: duhom predana zemaljskoj ljubavi, telom potčinjena nebeskoj mehanici; gravitaciona gracija:
____ona je jabuka koja pada na zemlju,
____ona je zemlja na koju pada jabuka,
____ona je devojka koja sedi na zemlji
________i jede jabuke

(iz zbirke Život na stolu, 1986)


Judita Šalgo (1941-1996), književnica, prevoditeljka i multimedijalna umetnica iz kruga novosadske neoavangarde. Objavila je zbirke pesama Obalom (1962), 67 minuta naglas (1980) i Život na stolu (1986), kao i roman Trag kočenja (1987) i zbirku priča Da li postoji život (1995). Postuhumno su objavljeni: roman iz zaostavštine Put u Birobidžan (1997) i knjiga eseja Jedenokratni eseji (2000). Njena izrazito avangardna poezija, nastala jednim delom kao posledica promišljanja pesničkog/ličnog, ali i ženskog/jevrejskog/mađarskog/manjinskog identiteta, anticipira savremene radikalne pesničke prakse i preispituje granice pesničkog diskursa kombinujući avangardne tehnike, plakatsku poeziju i performans. Na najbolji način angažovani, ovi poetski tekstovi nude poetiku decentriranog i nomadskog subjekta hermetičnog izraza, a razlažući tradicionalna poetska središta modeliraju poetske strukture koje se smeštaju u tačku preseka (neo)avangardne, postmoderne i écriture feminine literature.

Jedan pesnički performans Judite Šalgo možete pogledati na ovom linku:





post priredila Jelena Milinković