уторак, 24. фебруар 2009.

AGON 001 (januar-februar)


U prvom, januarsko-februarskom broju Agona, časopisa za savremenu poeziju, možete čitati prevode poezije Ričarda Brotigana i Gabora Šejna. Poeziju objavljuju Dragan Jovanović Danilov, Miloš Petrović, Marina Zrnić i Željko Tešić. U rubrici O poeziji objavljeni su "Manifest doživljene poezije" Alena Žufroe i "Kombinatorički soneti" Dušana Vasića.

Uredništvo: Vladimir Stojnić i Bojan Savić Ostojić
Web-dizajn: Goran Savić Ostojić
Lektura: Jelena Milinković

Časopis izlazi dvomesečno.

www.agoncasopis.com

понедељак, 23. фебруар 2009.

Czesław Miłosz


Rimu – prepevati ili prevesti? Različiti jezici, neretko zavisno od sopstvenih ograničenja, zagovaraju različite pristupe. Prepev, poštovanje metra i rime, opravdava se efektima koje izvorni tekst postiže na planu zvučnosti. Prevodom, izbegavanjem rima, poštuje se izvorni tekst na semantičkom planu.


Ali, s druge strane, prepev se, zbog namere da se virtuoznost i ritmičnost izvornog teksta transponuje, pronađe u drugom jeziku, može shvatiti i kao pastiš, a ako nastavimo dalje putem transtekstualnih veza, može se uporediti (pa i poistovetiti) sa parodijom.


Tako se i Česlav Miloš odnosi prema prepevavanju (svojih pesama na engleski), u pogovoru bilingvalnog izdanja Izabranih pesama.




Šta raditi sa rimovanim pesmama? Engleski jezik je vrlo siromašan u rimama, njegova poezija se bez njih dobro održala, dok je s druge strane imitiranje rimovanih originala u engleskim verzijama retko bilo uspešno (...). Gorčinski, Has i Pinski su uspeli da stvore vrlo zanimljivu polurimovanu verziju [Naivne pesme] koju su objavili u književnoj periodici. Ipak, njihovu verziju nisam uključio u Sabrane pesme. Po mom mišljenju, njihov prevod je suviše bogat, suviše „sazreo“, te sam se, u pokušaju da se približim jednostavnosti originala, odlučio za doslovni i nerimovani prevod.



in: Czesław Miłosz, Poezje wybrane/Selected Poems, Wydawnictwo Literackie, Krakow, 1996. [kao i za navedene pesme]; prevod sa engleskog: B. S. O.



SŁOŃCE


Barwy ze słońca są. A ono nie ma

Żadnej osobnej barwy, bo ma wszystkie.

I cała ziemia jest niby poemat,

A słońce nad nią przedstawia artystę.


Kto chce malować świat w barwnej postaci,

Niechaj nie patrzy nigdy prosto w słońce.

Bo pamięć rzeczy, które widział, straci,

Łzy tylko w oczach zostaną piekące.


Niechaj przyklęknie, twarz ku trawie schyli

I patrzy w promień od ziemi odbity.

Tam znajdzie wszystko, cośmy porzucili:

Gwiazdy i róże, i zmierzchy i świty.



THE SUN


All colors are made of Sun and the Sun contains them all.

So the source of color, the Sun, itself has no one color.

But the various Earth is like a single poem or picture

With Sun the emblem of the artist of the whole.


And anyone who wants to take his brush and try

To paint the Earth must not look straight up at the Sun

Or he will lose the memory of all he’s ever seen,

With only a burning tear to fill his eye.


Let him kneel down and press his cheek in grass and then

Look till he sees the beam the Earth reflects back upwards.

There he will find all of our lost, forgotten treasures:

Stars and Roses, the setting and the rising Sun.


translated by Renata Gorczyński, Robert Hass

and Robert Pinsky



Prekucavam i prepev Petra Vujičića na srpski.



SUNCE


Boje od sunca su. A ono nema

Svoju nijednu, jer ono njih stvara.

I naša zemlja je sva kao poema,

Dok sunce nad njom predstavlja slikara.


Ko hoće da naslika naš svet u koloru,

Nek u sunce ne gleda, to mu treba reći,

Jer pamćenje o stvarima izgubiti mora,

Samo suze u očima dugo će ga peći.


Neka klekne, i lice nek približi travi,

I zrak neka posmatra od zemlje odbijen.

Ono što smo odbacili tamo će pronaći:

Zvezde i ruže, sumrake, osvite.


Česlav Miloš, Spasenje, „Svet (Naivna pesma)“, str. 46.

Veselin Masleša, Sarajevo, 1982,

prevod sa poljskog: Petar Vujičić


недеља, 22. фебруар 2009.

zbornik Pozdravi nekog, 2. deo

VENČANICA

Ne znam ja zašto se ljudima koji stupaju u brak izdaje
venčanica. Moja mama je otišla od nas
a venčanica je ostala. Eno je u kuhinji na prozoru.
Ali šta će nam. Ne treba nama venčanica.
Stvarno ne znam zašto im daju venčanicu.


(Dečak, 11 godina. Odgovor sa testa inteligencije)


***
Hiljadu puta postavljam pitanje
šta je to život
svi ćute
gledaju me
i odlaze


(Devojčica, 17 godina. Pismeni odgovor na temu: Moja biografija)



JA

ja imam crnu kosu imam vitke noge
imam crne papuče i bele čarape šarenu košulju
i zelenkaste pantalone

ja sam dobar drug
kad god kupim nešto ja razdelim svima
a meni šta ostane

ja imam belo lice bele ruke i ne nosim nokte
volim da sakupljam razglednice
ali niko mi ne piše

ne valja mi samo što noću pišam u krevet
i upropašćujem posteljinu


(Dečak, 10 godina. Pismeni odgovor na temu: Moja porodica)

субота, 21. фебруар 2009.

zbornik Pozdravi nekog

Pre neki dan mi je pod ruku došla zanimljiva knjiga i hteo bih ovom prilikom da na nju skrenem pažnju čitalaca ovog bloga. Reč je o petom izdanju na momente potresnog zbornika pod nazivom Pozdravi nekoga, koji su davne 1971. godine priredili psiholozi zaposleni u prihvatilištima za decu i mlade i centrima za socijalni rad u Beogradu i Zemunu, Vesna Ognjenović i Budimir Nešić. Knjiga je kompilacija materijala sakupljenog kroz intervjue, testove inteligencije i kroz spontane dečije iskaze u ustanovama u kojima su priređivači ove knjige radili. Iskazi su autentični i bez imenovanja autora, izuzev što je jasno da su u pitanju maloletnici, uglavnom između 10 i 17 godina starosti. Priređivači su sami u kratkom predgovoru napisali da se negde nisu mogla izbeći određena glačanja iskaza kako bi bili razumljivi i gramatički korektni, uz gotovo potpuno zadržavanje njihove autentičnosti. Iskazi dati u knjizi su predstavljeni u nekakvoj vrsti slobodnog stiha koji se, po mom mišljenju, na momente pretvara u zanimljive narativno-poetske tekstove. Postavljam ovaj put tri teksta, a ako budete zainteresovani javite putem komentara da odaberem i prekucam još koji.


PRAVO U OČI

Ovo je šuma iza reke,
a ovo lišće koje spada jedno preko drugog.
Taj je sigurno hteo jesen da nacrta.

Ovo je obična njiva, a ovo orač bez žene …
Tako se meni čini. Okolo ima žena, ali to nisu njegove.
Sigurno nisu njegove, jer da su njegove,
on bi orao sa njima.

Ovaj ovde spava na ženi, vidi kako je legao. Tako mu
valjda lepše. Položaj nije važan, važno je da on spava.

A ovo dvoje su budni. Vidi kako se gledaju pravo u oči.
Oni će nešto da urade.

(iz jednog odgovora sa ispitivanja testom tematske apercepcije)


NOKTURNO

Kod majke
Ona švaler i ja na istom krevetu
Nemajući kud otišao sam
Kod oca
Na jednom krevetu otac sa švalerkom
A ja na podu na nekoj jagnjećoj koži
Nemajući kud otišao sam
U materinu

(Dečak, 17 godina. Suđen zbog više provalnih krađa. Bilo mu ponovno suđenje. Mučno i bez kraja. Postoji tendencija da ga proglase psihopatom. Iskaz preuzet iz dokumentacije psihologa.)


***
Čuo sam da se čovek može kretati po mahovini,
možda je to bolje, ali ja ne znam kako.
Kada bih se izgubio u šumi,
Prvo bih se okrenuo oko sebe i potražio senku.
Kad bih je našao, pošao bih za njom.
Kuda ide senka išao bih i ja.

Tako bih valjda negde stigao.

(Dečak, 15 godina, zvani Banana. Smešten u prihvatilište zbog skitnje i prošnje.)

среда, 18. фебруар 2009.

Dragan Radovančević

Izvinite zbog buke, danas moram da budem streljan



Ima kapu, oko nje uredan žuti krug, nalik na oreol.

Centar mu je u hipofizi, a njegov poluprečnik

disciplinovano opisuje luk od uva do uva.

Niko se nije bavio ovom geometrijom

dok nije postalo neizbežno.

Kapa se ledi, a graške znoja prilepljuju je za skalp.

Na mesto usta, postavljeno je uho,

na potiljku sija mala rupa, iskopana za znatiželjne,

tako da čujem

njegove otkucaje,

od mozga do srca i nazad.

Nije strašan pucanj, strašne su uši koje ga čuju,

ni smrt nije strašna,

strašna je misao o znatiželjnim životinjama na potiljku.

On se ceri, jer je smešan način na koji je došao

do ovog pogubljenja (ako se to može zvati pogubljenjem),

jer život ide dalje: nakon tragičnog čina,

smotaće ostatke nesvarene metkom

i otšetati do narodne kuhinje,

gde će mu ljupka, podebela žena

izvidati rane vrelom supom od oraha

i zajedno će se siti narugati neupelom pokušaju.


„Ostavite me da budem skitnica,

da se prevrćem u mestu, s ranama od betona.

Preneću vam svaku bolest

ako pokušate da mi pomognete,

zapaliću svaki šator kojim me pokrijete.

Daleko od mora i njegovih pretnji,

kad se digne gorostasni talas,

predaću mu svoje telo

da me odnese uz šum daleko,

dalje od svakog strašnog suda

pred kojim ste se nadali da ću da se nađem.“


Dragan Radovančević (1979)

(myspace prezentacija)



Dragan Radovančević je laureat stipendije "Milo Dor" koju dodeljuje KulturKontakt Austrija, za knjigu stihova u pripremi (detaljnije na ovom linku). Ljubaznošću autora objavljujemo jednu pesmu iz nagrađenog rukopisa.



понедељак, 16. фебруар 2009.

Небојша Васовић

ДОГАЂАЈ

Заиста нико није могао
знати зашто је слепа
жена, насред улице,
почела бесомучно да
туче свог пса водича.

Сви смо гледали тај призор,
и никоме није пало на памет
да се умеша. Пас је покорно
трпео батине - не би ли
жена искалила свој бес,
и најзад се смирила.

Ипак, сви смо се питали:
зашто је тукла тог пса?
У чему је била његова
кривица? Да ли можда у
томе што је ходао пребрзо?

Зашто нисам пришао, опалио
шамар тој слепој жени, и
рекао јој: овај пас није
створен зато да би вам
било шта олакшао,
он је створен да би био?

Небојша Васовић
Посечене су шуме
Народна књига, 2003.



Васовићева духовита досетка, поента, које се савремени песници углавном клоне, његово је најубојитије оружје. Удружена са експресивном реториком, која надвладава рефлексивност, увек ангажована, непосредно делује на читаоца. Васовић не мења апарат ни кад се дотиче метафизичких тема, што је сасвим у складу с његовом доследном травестијом, срозавањем божанског и трансцендентализацијом свакодневног. Међутим, када иста та експресивност кокетира са рефлексивнијим изразом, и само промишљање се спутава: и "рефлексивна песма" се окончава падом, ефектним, звучним, квази-пословичним финалом.


петак, 13. фебруар 2009.

Jeffrey McDaniel


1975

Dečak traži od oca da zafelšira fudbal preko drveta
u luku, tako da lopta stigne tren pre deteta.

Dete se trza. Izdužuju se žile, srce poskakuje,
ruke se otvaraju da uhvate to što se spušta sa neba.

Tvoja majka je danas otišla u institut. Ako lopta
dodirne zemlju, ona umire.

Tog decembarskog popodneva dečakova majka je preminula,
trideset i tri puta u prvom satu.

Svaki put kada je dograbio njenu glavu sa snega
i potrčao nazad do oca, obećao je da će biti bolji,
pa i bio je, trčao je iz sve snage, skoncentrisan, obrušavao se.

Uhvatio sam maminu lobanju trinaest puta zaredom
a ona ipak neće doći kući.

Džefri MekDanijel (Filadelfija, Pensilvanija, 1967)
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

среда, 11. фебруар 2009.

Lindita Ahmeti

GLUMIMO KAO DA HODAMO BEZ ZEMLJE POD NOGAMA


ovdje se dani sudaraju od jednog zida na drugi
kao uznemireni morski val na crnoj obali
i ne prolaze
ne mijenjaju se
vidi se žica što se lijeno razvlači od jednog do drugog dana
a na njoj
na njoj dakle
nas mrtvace objesili na nisku
obješeni smo i ne vidimo
a glumimo kao da hodamo bez zemlje pod nogama
dok oni
eh oni su dobri ljudi
koji hodaju po zemlji
i koji znaju svoj posao
zato su ukrali žutu jabuku zlatnu
bacili je ispred nas
evo jabuke nam kažu
da je pojedete
a jabuka pojede nas
dok mi ostajemo obješeni kao sjenke na tri duga dana
oni su dobri ljudi
dok mi stojimo obješeni nad crnim danima
oni obrađuju naše njive
poberu nam voće
ti dobri ljudi...

Lindita Ahmeti (1973)
sa albanskog preveo Qazim Muja

петак, 6. фебруар 2009.

Dejan Ilić

(...) prostor u kome se čita, u kome se recipira poezija, ne može biti nepopunjeni transcedentalni prostor, nego postaje rekonstituisano stvarno mesto. Realno mesto za življenje. Tada je čitanje zauzimanje mesta u prostoru, a ne prenošenje, bežanje, eskapizam. (...) Naša mesta su danas derealizovana i treba ih realizovati. Mislim da savremena poezija upravo to pokušava. Čitati znači biti realan, a ne prenesen u neki drugi prostor.

(iz predavanja "Kako čitati poeziju", održanog u NBS-u, 2003.)


PO MERI


Ulice mogu biti mirne, drveće
sablasno, večeras, kao da će se nešto

desiti. Mogla bi stepenicama, greškom,

umesto mene sići ti, jer hodnikom

struji potok i planina je, večeras,

lift ne radi, ćuti zgrada. I izaći, tako,

napolje, umesto mene, ti

koja si ja, koji sam ostao u stanu,

večeras, a nisam, i upravo prolazim

kraj srednjeg ulaza, gde se s trećeg

sprata odjednom raseje muzika,

glasovi, smeh, draga lica, da ozvuče

ovu dolinu za stanovanje, odnesu

nas oboje tamo gde nikada

nismo bili, a već smo stigli i

otvaramo kofere, odevamo lakša

odela, tanja, po meri tog

i tog podneblja.

Dejan Ilić (1961)
iz zbirke Kvart,
Povelja, 2005.


odlomak 1 (prevod Filipa Žakotea)
odlomak 2 (prevod Antonija Rikardija)
odlomak 3 (prevod Valerija Magrelija)

Biobibliografija Dejana Ilića



среда, 4. фебруар 2009.

Bob Kaufman

PUTNICI II



U izduženim prorezima

putene pompe

boluje dvostruko osakaćena goropad,

pohotni psi ih proždiru

željno njuše

usred azila za alkose

gde prebivaju seksualno preaktivni

bedom obeleženi duševni slomovi,

eksplozije zaglušujuće polne zrelosti

što besne unutar i izvan komatoznih ludila,

fontane reči šikljaju

sa usahlih usana

žestoko izopačenih ruža

dok Kasandra pleše

po zgorelim kapcima besanih mrava.


Palacavi jezici kuge propinju se

sa lica umiruće normalnosti

s ciljem da iščeprkaju

prljavštinom popunjene pupkove

kurvi i pesnika

skrivenih u telima

neispaljenih vatrometa

što sanjaju da se tajno rasprsnu

u lice Vremenu.



Bob Kaufman (1925-1986)

prepev sa engleskog: Ivana Maksić


уторак, 3. фебруар 2009.

Promocija zbirke Vladimira Stojnića u SKC-u

utorak, 10. februar 2009. u 19h

Mala sala beogradskog SKC-a;

Promocija knjige pesama Vreme se završilo, dobitnika nagrade Mladi Dis za 2008. godinu, Vladimira Stojnića


O knjizi govore Goran Korunović i Vesna Kapor, stihove čita autor


понедељак, 2. фебруар 2009.

István Vörös

HAJDEGER, POŠTANSKI SLUŽBENIK
VII pesma: ULAZAK U NEPOSTOJEĆE (odlomak)

8.


Vojnik na zid stražarnice
naslanja svoju pušku. Gospodo,
kvalitet piva najpre od toga
zavisi, kakvu vodu koriste
pri ukuvavanju. Ovde je voda


tvrda, kao gvozdena ploča.
Nekad sebi moram da je slomim.
Tada zatvorim kapiju i
odem u pivnicu.


Takvo je obično hladno?
Nije ni hladno ni toplo.
Ali je pivo ionako dobro.


Švargla se pak od iverice jednog
ovdašnjeg drveta pravi.


Sirće odozgo treba ukrasti.


Švejk, koji je ukrao sirće
podzemnog sveta i kisele
krastavčiće glodara đavola, koji se
zadovoljno tapšu po
ramenima: to je na ovoj slici,


objašnjava vojnik.
U današnje vreme đavo je vrsta koja
izumire. Od svuda ih istiskuju
plodniji anđeli.


I ovde dole ćete jedva
videti drugačije. Lica su im čađava,
ali njihova zavist je smešna.


Uzalud gledaju pobožnim plavim očima
iza maske, ako nađu pravog


đavola, prognaće ga iz okoline.


10.


Donji svet je od onda Pakao,
od kada dosadni anđeli
upravljaju stvarima ovde.
I ovako nema mnogo stvari,
niti ih vole. Sa đavolima


se takođe može ćaskati. Kartati se
sa svakim puštenim iz kotla.
Anđeli nameste
temperaturu na maksimum,


vazduh je sav crn kao smola,
zatim sednu pred pokretne
slike i gledaju rajske


izveštaje. A grešnik
do ugljenisanja gori, anđeli


nekad i zaborave da ga traže.


IŠTVAN VEREŠ (1964)

Hajdeger, poštanski službenik,

prevod sa mađarskog: Sandra Mihajlović

Pobocza, br. 3; septembar 2007

http://pobocza.pl