среда, 30. децембар 2009.

Драган Бошковић



Шта пише у књизи?

У књизи - која удара шамаре док се листа - дословно пише
: када чујеш - "Не!"
окренућете се и ти, и Орфеј, и Лотова жена,
и богати младић, и анђео уништења.
У књизи пише
: неостварене метафоре нека се остваре
зуби нека се врате у залогаје
тела у коже, телеграми у тела.

Замисли да смо часослов заборављен на железничком перону
: згужвана постељина која упија ознојене удове
негативи сопствених дугометражних биографија
можда популарни јунаци који се враћају у грудни кош
: монашку ћелију са белим решеткама
или беже са сопствених погреба
: зар и мој рукопис није потонуо у Дисовом коферу?
Замисли да нам из уста никне биљка
и да је назову "чаробни пасуљ".

Да, дошло је доба у коме има више лекова него болести.
али се умире од грипа
: правда раставља најсуровије;
понављам још једном
: треба се поново родити.
И не брините, записано је
: када лопов буде дошао
дочекаће га звук аутомобилског аларма.


*

У Књигу постања уливају се воде,
у ћутању је тешко, у говору крај;
у Књизи постања непрозирне сенке на успореном снимку,
пешчана олуја прелистава плаве странице.

И како да не будем шпијун Сузаниног тела
кицош у мраку,
јунак заборављене приче,
и како да не цитирам оно што су и други крали.

Моје име из прошлости пише:
окуси Шулцову прозу
и брескве ће се топити у твојим устима;
мој анђео добацује:
док око тебе пуцају пупољци брадавица,
свуци време, контракције значења;
у последљј сцени,
Пилат разбија главу о ускршње јаје.

И шта да додам, осим нешто скупоцено,
вредно моје смрти:
Заљубљен сам у Кандахар ноћу
и пламено тело над њим!


ДРАГАН БОШКОВИЋ (1970)
из часописа Pobocza (25/2006)
и књиге Исаија, Повеља, 2006.

недеља, 20. децембар 2009.

Bojan Samson



Najzanimljiviji momenti prve pesničke knjige Bojana Samsona, Superblues, su oni kada autor jednom, danas posebno izlizanom modelu narativne poezije prilazi pomoću nadrealističkih i ulipističkih tehnika. Pesme prvog ciklusa ("Reli-reči") poštuju ulipističko ograničenje "logo-reli"(ili parcours obligé: "obavezni redosled"): pesma nastaje na osnovu niza reči koji je zadao neko drugi, ali se pritom poštuje i zadati redosled (mada ovo drugo ograničenje pesnik ne poštuje). Drugo ograničenje koje obeležava ciklus "Šamar pesničkom egu" je jedna moderna verzija nadrealističke igre cadavre exquis: pesma nastaje tako što nekoliko autora (dvoje-troje) ispisuje po stih. "Autori" su imenima, "pošteno" navedeni u podnaslovu.

Ovim, čisto tehničkim pristupom, Samson dekonstruiše izabrani narativni izraz, otvoreno ukazujući na njegove proizvoljnosti, banalnosti, odnoseći se ironično i prema samoj pesmi i prema ideji "autorstva". Da je dosledniji, takav postupak bi podsetio na Perekovo pesničko delo, koje je u celosti upravo jedna velika kenoovska stilska vežba, kojoj je autoironija temelj. Ipak, u drugom delu zbirke su zastupljene i "konvencionalne" pesme, bez ograničenja, koje donekle narušavaju ovu, po meni smeliju, kritičku nijansu Samsonovog izraza, upućenu onome što se danas (anahrono) naziva "beat", underground ili "urbana" poezija.


***


viljuška orhideje cmizdriti crvić
paralelopiped katoličanstvo minić kukuruz


Hir pokreće svemir

Prihvatiću katoličanstvo.
Ti ćeš, Pavle, cmizdriti i žaliti
za još jednom izgubljenom dušom.
Možeš reći da sam crvić,
što gmiže bez ponosa.
Takođe, možeš obući minić
i nositi orhideje u kosi.

Slabo je rodio kukuruz.
Krije li se tu neki dublji smisao?
Na nebu punom ožiljaka
tražim paralelopiped, označen zvezdama.
Gde je sada ona srebrna viljuška
od osam stotina leta?
Apokalipsa opet kasni.


Milan & Bojan

Sveznalica

Konačno sam sreo čoveka
koji zna odgovore na sva pitanja.
Problem je u tome što ja više ne znam
šta da ga pitam.
Kako je to tragično!
Besan zbog toga,
počeo sam šamarati sveznalicu.
A ljudi koji su bili prisutni,
govorili su:
Krivo mu je što ovaj sve zna!
A ja njima kažem:
Sad kad ga sredim,
neće znati ni kako se zove!

Bojan Samson (1978)
Superblues, Matica srpska, 2007.
str. 17, 25.


среда, 9. децембар 2009.

Jovan Hristić


POSLEDNJA PESMA

U ovoj sobi ostaće neko nalik na nas
Da bismo sutradan bili samo onaj koji je već toliko puta sedeo u ovoj istoj sobi pre nas
Da bismo sutradan bili samo onaj koji je na svojim kolenima prepoznao ožiljke onih koji su klečali pre njega
Da bismo sutradan bili samo onaj koji je dodirnuo zid i osetio na njemu ruke onih koji su ga dodirnuli pre njega
I bili i klečali i dodirnuli pre njega
Da bismo sutradan rekli reči koje smo čuli iz usta onih koji su ih rekli pre nas
Pre nas koliko puta pre svih nas
I rekli
I klečali
I dodirnuli
Rukama koje nisu naše a naše su
Kolenima koja nisu naša a naša su
Velikim jezikom koji nije naš ali čiji ukus uporno osećamo u svojim ustima
Jer ćemo sutradan opet biti u ovoj sobi i misliti na onoga koji je iz nje otišao pre nas


UGAO

Ako znaš da iza svakoga danas mora doći
Jedno sutra, ali ne slučajno kao prolaznik
Koji ti se ukaže iza ugla, i ti znaš
Da je to mogao da bude i neko drugi,
Neko ko nije ni onaj prvi, a ni onaj drugi,
Na koga si pomislio, ako znaš
Da je to mogao da bude tvoj sused, ili onaj
Što stanuje na drugom kraju grada, ali ako samo znaš
Da je to morao da bude neko, da je morao
Da se pojavi iza ugla kada si ti nailazio,
Hoćeš li prići uglu i stati
Čekajući da se on pojavi? Hoćeš li mu
Reći: Hajde,vreme je? I on će doći
Čekao ga ti, ili samo prošao ne osvrćući se,
Ali on mora da se pojavi, da te sretne,
Da prođe pored tebe, da te pogleda,
Iako ni on ne zna na kome uglu si ti
Moraš da se pojaviš pred njim isto onako
Kao što se on pojavljuje pred tobom,
Potpuno slučajno - moglo je da bude,
Potpuno slučajno - moglo je i ovako -
Treba samo proći pored njega i pogledati ga
Dobro - jer sutra se bez njega više neće
Moći živeti.



Jovan Hristić (1933-2002)
Sabrane pesme, Rad, 2002,
str. 10, 9.


петак, 4. децембар 2009.

Jorgos Seferis



Među likovima iz poezije Jorgosa Seferisa, koji donekle mogu biti uzeti i kao njegovi pesoovski heteronimi, izdvajaju se Stratis Talasinos ("mornar Stratis") i Matios Paskalis. Kada su ga Lorens Darel i Henri Miler u jednom razgovoru 1940. pitali zašto je iskoristio (i helenizirao) ime glavnog junaka čuvenog Pirandelovog romana Pokojni Matija Paskal, Seferis je odgovorio da roman nije ni čitao, nego da je na ime slučajno naišao na plakatu istoimenog filma.


MATIOS PASKALIS MEĐU RUŽAMA


Od jutros pušim bez prestanka

ako prestanem ruže će me prigrliti

trnjem i opalim laticama ugušiće me

cvatu iskrivljene – sve iste ružičaste boje

gledaju; čekaju da vide nekog; ne prolazi niko;

iza dima moje lule pratim ih

na umornoj postelji bez mirisa,

u drugom životu neka žena mi je govorila, možeš da

dirneš ovu ruku

i tvoja je ova ruža tvoja možeš da je uzmeš

sad ili poslije, kad zaželiš.


Silazim pušeći jednako, stepenište

ruže silaze sa mnom uzbuđene

a imaju u svom držanju nešto od glasa

u korijenu krika ondje gde počne

čovjek da viče: „majko “ ili „upomoć“

ili sitne bijele glasove ljubavi.


To je mali vrt pun ružina grmlja

nekoliko kvadratnih metara koji se spuštaju sa mnom

dok silazim niz stepenište, bez neba;

a njena tetka je govorila: „Antigona, zaboravila si danas

svoju gimnastiku

ja u tvojim godinama nisam nosila steznik, nije se to

radilo u moje doba.“


Tetka joj bijaše jadno tijelo izrezbarenih žila

s mnoštvo bora oko ušiju, s nosom spremnim na smrt

ali riječi njene uvijek bijahu pune razboritosti.

Vidjeh je jednog dana, dodiruje grudi Antigonine

kao malo dijete kad krade jabuku.


Možda slučajno sretnem tu staricu dok ovako silazim?

Reče mi pri odlasku: „Ko zna kad ćemo se ponovo naći?“

a zatim pročitah o smrti njenoj u starim novinama,

o vjenčanju Antigoninom o vjenčanju kćeri Antigonine

i nigdje kraja stepeništu ni mom pušenju

koje mi nudi okus ukleta broda

sa sirenom razapetom, dok još bijaše lijepa, na krmi.


Korča, ljeto ’37


JORGOS SEFERIS (1900-1971)

Sabrane pjesme, Sarajevo: PEN Centar BIH, 2001

prevod sa grčkog: Zoran Mutić


pri(b)log: Petar Matović



недеља, 29. новембар 2009.

Vujica Rešin Tucić



Juče je umro pesnik Vujica Rešin Tucić.


Kod okružnog javnog tužilaštva desilo mi se



1965. godine išao sam poslepodne pored
okružnog tužilaštva. Na samom ulazu
nešto me je zaošijalo iz hodnika, tako da
sam skoro pao u nesvest! Srećom, poznajem
elektromagnetske talase i magnetizam u
ljudskom životu.
Odmah mi je bilo jasno da se radi o
slučajno istovetnim vibracijama tajne
radio-stanice nekog stranog agenta i mog
mozga. Hitno sam otišao kući na ručak i
mami i tati nisam ništa kazao da ne
unesem zlo u kuću.

Vujica Rešin Tucić (1941-2009)

уторак, 24. новембар 2009.

Philippe Jaccottet



Filip Žakote, čuveni švajcarski pesnik francuskog izraza, po drugi put je prisutan na srpskom, i to sa prve dve zbirke Kukuvija/Neuk, koje je sa francuskog preveo Dejan Ilić.

Iz zbirke koja je usmerena na same početke pesnikovog izraza, te samim tim formalno još neodređena, za blog izdvajam neke od za Žakotea tipičnih "beleški za pesme". Tu formu, crticu, koja je pomalo nalik i dnevničkom zapisu, i nacrtu za pesmu, Žakote je negovao i u kasnijim zbirkama, smatrajući je najpodesnijom za svoju poetičku usmerenost na impresiju prolaznog, efemernog, zabeleženu pre učešća intelekta, pre intervencije sumnje. "Trenutnog se odlučno pridržavam: kao da mi je to jedina životna lekcija koja je uspela da se odupre sumnji." (iz knjige zapisa Druga setva).

Jedna od takvih skupina beleški za pesme, "Setva" iz zbirke Kukuvija, bila je polazište za istoimene pesnikove carnets (beležnice) u kojima je sakupljao raznovrsne zapise, objavivši ih u dva navrata (Setva, 1954-1962; i Druga setva, 1980-1994).


N. B. Ovim povodom obaveštavamo naše čitaoce da časopis Agon priprema specijalan broj o savremenoj francuskoj poeziji, koji će biti dvojezičan. U okviru broja, poseban separat će biti posvećen pesniku Filipu Žakoteu.


***

Setva

III

Ovde je zemlja na izmaku snaga. Ali padne li
kiša, samo jedan dan, po drhtaju vlage
znaćete da će se obnoviti.
Smrt, nakratko, pokaže ovu svežinu
visibabe...

X

Vazduh koji ne vidiš
nosi daleku pticu
i semenje bez težine
iz kojeg će sutra nići
ivica šume.

Kako teče život,
tvrdoglavo, nadole!


Zabrinutost


I

Malim rečima,
kažeš mali život.

IV

Vi koji živite na ovom mestu,
odeveni u boje, reči, želje,
vidim vas pod zemljom
kako sedite kao kipovi
koje strpljiva voda nagriza.


*

Kad noć poodmakne, čuju se još samo odjeci
sirena u magli, šaputanje približenih usta,
malo toga što bi se moglo nazvati
koliko-toliko prisnim imenom, ili prostim,
ili donekle jasnim. Potom, kad se konačno udalje
iza stanica na pustim obilaznicama
poslednji jecaji, poslednji farovi (što
osvetljavaju sada radnje u predgrađu), poslednji
smrznuti prolaznici, tada je sve spremno da krikne,
glas koji će po meni krvariti sve do jutra.


Filip Žakote (1925)
Kukuvija/Neuk, NB Stefan Prvovenčani, 2009.
str. 38, 58, 62, 63.
prevod sa francuskog: Dejan Ilić






уторак, 17. новембар 2009.

Fabio Pusterla


Pusterla je još jedan u nizu pesnika koji su se svojim izrazom usprotivili neoavangardnim nanosima, samozaljubljenosti i introvertnosti teksta, i odlučili da vrate jeziku izvorni odraz u realnom, uporište, referencu. Kako ističe prevodilac Dejan Ilić, koji je objavio dve Pusterline knjige na srpskom: "nije ovde reč o povratku subjekta, nego o negovanju jedne suptilne i ekstrovertne, mobilne subjektivnosti koja poeziju razume kao pokušaj da se svet (isto tako mobilan) 'snimi' jezikom i u vidljivom ocrta viđeno". Imperativ subjekta je da preispita podrazumevane datosti; da svaki put iznova resetuje svoju rasprostrtost i temporalnost; pri čemu se ti procesi provere ispostavljaju pregnantnijim od samog prisustva u vremenu i prostoru. Upadljiv je, takođe, i povratak pojma istina: koji, doduše stihijski i stidljivo, neprestano preispitujući fundamentalne nemogućnosti jezika (stvari će imati imena i možda manje/ žestine, manje sjaja), pokušava da vrati odbačenu kompetenciju govora u percepciji stvarnosti (takođe, jednog u poeziji dugo zaobilaženog pojma).


PISMO IZ TINIZONGA

Ničeg herojskog u ovom slučajnom
izgnanstvu. Mornari pamte
odvajanje broda od pristanišnog
mosta, muziku za odlazak, poslednje
plotune s kopna? Ja ne,
i ne znam gde, kada, kakav polazak
(ako je polaska uopšte bilo); međutim,
ima tu neka greška
- moja ili tuđa nije važno -
nepredviđeni raspor, pomeren kamen.
Nije dovoljno reći sada se (kada?) ovde (gde?)
otvaraju neobične vizure, oštri uglovi
stvarnosti (a izmiče ostatak kruga).
Poremećaj je drugi, leži u izmaglici
što prepokriva stvari, stapa kuće
ustave hramove; i ko više da zna
jesu li nečuvena podbulost
lica, i poravnavanje vrhova planina
i njihovo povijanje, i ljuljanje
brodova pravi signali, tragovi možda
drugačijeg sveta, što živi ispod i
povremeno provali svom žestinom,
ili fantazmi, čak ni zamislivi?
Izgnanstvo je, svakako, u ovome ne biti
nikada ceo, ne postojati posve
u trenutku, a uvek daleko
od istine.


ISPOD VRTA, 9

Nećeš se sećati ničeg.
Pas Igor, krema za sunce,
dok se ti igraš vetra, duvaš
i smeješ se. U svojoj si preistoriji
ćutanja i kritkova,
iznenadnih otkrića: sunce, vatra,
i sirene vozova, tuneli.
Posle će doći jezik,
stvari će imati imena i možda manje
žestine, manje sjaja. A pamćenje će ti
podići koralne sprudove, nepokretne zvezde
u vremenu. Ali zasad još nema distance,
nema praznine.


VIE SOTTOMARE
Frančesku, Maksimu

Kojih su boja bile kuće
i da li su to čaršavi
lepršali.
Imena dece,
barki i mačaka,
oblaci koje je neko gledao.
Nužnosti, strategije. Ali od kvarta
samo praznina u sećanju ostaje,
mutan toponim. Vie Sottomare,
koje kao da kažu ovde smo, mi smo to,
čekamo vas.

*

I zašto nas, onda, pogađa, šta vidimo,
prijatelji, u ovom odsustvu? Paradigmu
bombi i repe,
hripanje šećerana?
Ali ovde je sastanak:
na mestu koje je moglo i koje ne može
postojati. Uske ulice,
zamišljamo, malobrojne svetiljke.
Hladni morski vetar.


FABIO PUSTERLA (1957)
Stvari bez istorije, Rad, 2002, str. 16, 37, 59.
prevod sa italijanskog: Dejan Ilić



четвртак, 5. новембар 2009.

Bojan Vasić




Povodom beogradskog Sajma knjiga, Gradska biblioteka "Vladislav Petković Dis" objavila je knjigu poezije Srča pesnika Bojana Vasića, kao 28. knjigu u okviru edicije Tokovi. Bojan Vasić (1985, Banatsko Novo Selo) dobitnik je nagrade Mladi Dis 2009. godine. Edicija Tokovi od 1979. godine prati nagradu Mladi Dis i konkurs za prvu pesničku zbirku autora do 31 godine starosti. Žiri u sastavu Dejan Ilić (predsednik), Danica Vukićević i Aleksandar Šaranac, među 52 rukopisa prispela na konkurs, izabrao je kao najbolji i najkompletniji Vasićev. O zbirci Srča predsednik žirija Dejan Ilić rekao je sledeće: Srča Bojana Vasića stoji na tankoj liniji koja razdvaja ove dve sablasnosti (sablasnost sveta i sablasnost subjekta), srča je zapravo srča od reči, stakalca u kojima se prelama stvarnost, ono što ostaje od pokušaja predstavljanja.







možda bi se trebalo
prisetiti tog jutra i
doručka sa devojkom na
splavu stajanja nad mirisom
svežeg hleba

tek sam dospeo ni iz čega i
izgleda da ponovo polako
gubim tlo pod mislima

možda bi se stvarno
trebalo prisetiti leta
zadihanim vidom se
uhvatiti za slamke
sunčevih zraka i izvesnosti
svoje kože nazvati ih sadržinom

poroznom tačkom oslonca
i sveta


2

to nisu samo
reči to banalno unošenje
džakova kupusa crnica
ispod noktiju i
jesen koja se
lepi za čizme

ono tuširanje
potom
zaista spira umor

mlaz je opipljiv i mek
kao bilo šta dok uvire
u jezik

on je toplo sećanje na
dodir ili tečna
raspupelost tkiva

sasvim sam siguran da
na svoj tih neprevodiv
način postoje kamenac
ulomljene pločice
sapun i potmuli odjek
vode u
ponovnom čitanju šuštanje
ovih frikativa


Bojan Vasić (1985)
iz zbirke Srča (Čačak, 2009)


петак, 30. октобар 2009.

Ewa Lipska



Ева Липска је овогодишњи добитник "Златног кључа" на песничком фестивалу "Смедеревска јесен". Тим поводом је штампан први избор из стваралаштва ове песникиње, која је међу реткима који су на српском присутни, збиркама, готово симултано као и на матерњем језику. На матинеу у част лауреата, 26. октобра, своје омиљене стихове Липске говорили су песници Т. Крагујевић, А. Ристовић, М. Кнежевић, Н. Вујчић. Вујчић је истакао, иако у виду флоскуле, да је пољска поезија једна од најјачих у Европи. Сви знамо да је тако зато што су имали праве амбасадоре код нас: осамдесетих и деведесетих година Петра Вујичића, а данас Бисерку Рајчић.

Али запитајмо се: да ли је због тога савремена пољска поезија једна од "јачих"? Или то само говори да нам, да би се такав вредносни суд изрекао, треба још више систематичних преводилаца других националних поезија, рецимо: француске, холандске, севернокорејске поезије? Награде наших европских фестивала (попут овог у Смедереву и Европске награде КОВ-а из Вршца) могу ићи дакле само у руке оних песника чији је опус иоле заступљен код нас. А пољска поезија је, залагањем наших слависта, а највише гђе Рајчић, убедљиво најприсутнија.

По мени, барем, "најприсутнија" је ипак далеко од "најјача".



НОЈЕ

Онога дана када је потонуло море
Ноје је куповао јефтине карте за easy Jet.
Airbus A380. За четири мотора ролс-ројса.

Пада киша. Људи у куповини у Метроу.
Разлајани пси из приручне хорне.
Piccolo флауте птица у мрежама хаоса.

Одсуство дисциплине санкција реда.
Речју земаљска анархија.
Мрачни хаос облака
изнад аеродромске писте.

По свој прилици спрема се погром ваздуха,
мисли Ноје.



ЧАС ПОЕЗИЈЕ

Читам стихове у гимнастичкој сали.
Непријатан мирис зноја.
Љушти се сеоско подне.

Чудно је с том поезијом.
Хип-хоп у стереофонским наушницима.
Скидам са себе пчелу.
Промукао мотор грла.

А ја још о ловокрадицама епохе
о замкама онтологије
о вулгарном шљунку љубави
и о другим вртоглавицама.

А они питају да ли знам за
Poker Texas
и да ли ћу се логовати с њима
за следећи сусрет.



ПТИЦИ

Кажем птици:
морам да летим.

Птица ми маше
упутством за употребу.


Ева Липска (1945)
Негде другде, Просвета, 2006.
стр. 45, 48, 56.
превод са пољског: Бисерка Рајчић


понедељак, 26. октобар 2009.

Robert Bly



Pomerajući se ka unutra najzad


Bik na samrti krvari po planini!
Ali unutar planine su, nedodirnuti
Krvlju,
Jelenski rogovi, delovi hrastove barke,
Vatra, bilje je bačeno dole.

Kada dim dodirne svod pećine,
Zeleno lišće bukne,
Noćni vazduh postane tamna voda,
Planine se promene u more.


Pesma u originalu se nalazi na ovom linku.


Robert Blaj (1926)
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić


уторак, 20. октобар 2009.

Milan Dobričić


Nova pesnička knjiga Milana Dobričića, Blagosloveni gubitnici (Društvo Istočnik, septembar 2009), u mnogo čemu se može smatrati direktnim nastavkom prethodne knjige Dovijanje, prvog naslova edicije Pasoš Trećeg trga. Takođe, ova knjiga se umnogome razlikuje od svoje prethodnice. U jednom intervjuu Dobričić je rekao da svoju poeziju smatra prvenstveno „humanom“: u novoj knjizi se upravo ova dimenzija još upečatljivije ispoljava: mogli bismo oceniti da se ono humano, što je provejavalo fragmentima Dovijanja, u Gubitnicima preobrazilo, promišljeno produbilo, u intimno.

Prvi krug pesama, Knjiga lica, otvoreno govori u prilog ovom motivu: svaka pesma je posvećena ljudima koji su pesniku bliski. Iako u prvi mah ovakvi zapisi mogu da nas podsete na neku vrstu omaža, pošto se spominju i imena Raše Livade, Petra Matovića, Jasmine Topić (skorašnji primer takvog omaža-pastiša imali smo u knjizi Milana Đorđevića, Radost) – pesnik ovde ne ističe estetičku, već prvenstveno – da se poslužim neformalnim izrazima – blisku, prijateljsku dimenziju omaža. Dobričić se ni u prošloj knjizi, motivski dosta raznovrsnijoj od nove, nije uzdržavao od isticanja snažne etičke zasnovanosti svoje poezije: mera pesničkog zamaha Blagoslovenih gubitnika nije jezik, reč, već isključivo čovek.

Ako dijalektike i ima u ovim pesmama, ona se organizuje na relaciji pogleda čoveka: ogledaju se, u svojevrsnom duelu, čovečansko i nečovečansko, odnosno natčovečansko (anđeosko): pojmljivo se obračunava sa nepojmljivim (Sve što znamo o najmanjem/ nikad nismo videli: „Slepi“). U međusobnom antagonizmu su i figure ljudi, smeštene u nimalo rajski, u biti teleološki Park Svih Ljudi u kom naizmenično menjaju uloge Igrača i Posmatrača, tražeći izlaz iz (sartrovske) usmerenosti na „drugog“, a time i iz svojih granica. (Pesma „Igrači“ otvoreno se predstavlja kao drugi čin svojevrsnog diptiha o Parku Svih Ljudi započetog u knjizi Dovijanje pesmom „Posmatrači“). Težnja da se prevaziđe ta nesavladiva, urođena ograničenost (koju može da ilustruje sjajna minijatura „Nova stvarnost“: Gore/ kroz pohabanu tkaninu/ naziru se novi svetovi), alternira, na „tankoj liniji“, sa decidnim odbacivanjem transcedentalnih stremljenja, upućivanjem na antagonizam koji čovek, ne mogući da odstupi od svoje prirode, gaji prema božanskom (Glava istražuje nebo/ rep umire od gladi: „Čovečanstvo“).

Osim prevlasti ličnog (koje se pak održava na samoj granici sa ispovednim), za Blagoslovene gubitnike je karakteristično i izvesno sazrevanje, sužavanje lepeze problema koje je pesnik prikazao u Dovijanju, kao i istančanija i usmerenija (neretko, i u smeru pedagoškog) moralna preokupacija pesnika.



DUŠA


Skriven iza saksije

vidim ga celog:

glava pala na šaku

miruje

blago stegnute usne

bez disanja

Samo mu oči ne vidim

Skrivene su listom

koji moram da pomaknem

a ne smem

Blagosloveni gubitnici, Društvo Istočnik, 2009, str. 31.


POSMATRAČI


U Parku Svih Ljudi

i ja imam svoju klupu.

Sednem na nju. Gledam.


U gužvi,

čujem pogrde i smeh.

Igrači promiču pred Posmatračima;

cipele žvaću rastresitim đonovima

(kiša je padala, juče),

njihovi otisci dave jedan drugi,

senke se histerično sudaraju,

prodiru jedna u drugu,

slamaju.

Po njima skakuću vrapci,

kao pioni u društvenoj igri.


Ovakvim ljudima, posmatram,

ovolikim masama, milionima,

i nije teško biti Mefistofel.

Lako je sa klupe ispružiti nogu,

ali čemu?

Svaka nova stranica već je ispisana,

i oni ih okreću, sve brže,

nestrpljiviji, sve ugroženiji,

dok ne posustanu, ne posrnu,

tražeći pogledom neku praznu klupu...


(2003)

– iz knjige Dovijanja, Treći trg, 2006, str. 21-22.


IGRAČ


U Park Svih Ljudi

idem rano

pronašao sam izlaz

ovo je pravo rešenje

siguran sam


Patetično je

ljudi su glupi

i neobrazovani

i zatucani su

i u zabludi

i kako su samo uporni


Ja im (kljunom) objašnjavam

levi su ovakvi a desni onakvi

sve im (kandžama) crtam

oni iznose protivdokaze


Ovoga puta ću ih ubediti

sigurno

shvatio sam put do mira


Posmatrači samo sede

onemoćali Igrači

preslabi da idu do kraja

ponekad pokušaju da utiču

podmuklo ispruže nogu

naša žustrina je slomi

oni su gubitnici

ne može njihov poraz

da nas obeshrabri

da tražimo rešenje


Blagosloveni gubitnici, str. 32-33.


MILAN DOBRIČIĆ (1977)
iz knjiga Dovijanje i Blagosloveni gubitnici




петак, 16. октобар 2009.

Frank O'Hara


Zašto nisam slikar


Ja nisam slikar, ja sam pesnik.

Zašto? Mislim da bih više voleo

da sam slikar, ali nisam. Eto,


primera radi, Majk Goldberg

započinje sliku. Ja banem.

„Sedi i uzmi neko piće“,

kaže. Pijem; pijemo. Dižem

pogled. „Imaš SARDINE na njoj.“

„Da, nešto se tu moralo staviti.“

„A-ha!“ Odlazim i dani prolaze

i ja opet banem. Slika se

još radi, i ja odlazim, i dani

prolaze. Banem. Slika je

gotova. „Gde su SARDINE?“

Sve što je ostalo su

slova. „Bile su suvišne“, kaže Majk.


A ja? Jednog dana razmišljam o

nekoj boji: narandžastoj. Pišem jedan stih

o narandžastoj. Uskoro je to cela

stranica reči, ne stihova.

Pa još jedna stranica. Treba još

mnogo više, ne narandžaste, nego

reči, o tome kako je užasna narandžasta,

a i život. Dani prolaze. Mada je u

prozi, ja sam pravi pesnik. Moja je pesma

gotova, a još nisam spomenuo

narandžastu. Ima dvanaest pesama, nazivam

ih NARANDŽE. A jednog dana u galeriji

vidim Majkovu sliku, nazvanu SARDINE.



Why I Am Not a Painter



I am not a painter, I am a poet.
Why? I think I would rather be
a painter, but I am not. Well,

for instance, Mike Goldberg
is starting a painting. I drop in.
"Sit down and have a drink" he
says. I drink; we drink. I look
up. "You have SARDINES in it."
"Yes, it needed something there."
"Oh." I go and the days go by
and I drop in again. The painting
is going on, and I go, and the days
go by. I drop in. The painting is

finished. "Where's SARDINES?"
All that's left is just
letters, "It was too much," Mike says.

But me? One day I am thinking of
a color: orange. I write a line
about orange. Pretty soon it is a

whole page of words, not lines.
Then another page. There should be
so much more, not of orange, of
words, of how terrible orange is
and life. Days go by. It is even in
prose, I am a real poet. My poem
is finished and I haven't mentioned
orange yet. It's twelve poems, I call
it ORANGES. And one day in a gallery
I see Mike's painting, called SARDINES.


Frank O'Hara (1926-1966),

objavljeno u: Collected Poems (1971)

***


problem predstavljanja „apstraktnog“. Rad slikara se prati gotovo tehnikom „fast forward“, gde su prikazane određene tačke u vremenu koje oslikavaju progres u radu, promenu. Slika u začetku, na kojoj su s početka bile SARDINE (slova), tokom rada lišava se proste simetrije, tradicionalnog pristupa, po kome slika odgovara naslovu a oba odgovaraju „stvarnom predmetu“. Slikar se koristi sredstvom redukcije, on skida sa slike slojeve, sve dok ne ostvari „apstrakciju“ po sebi, makar to bila svedenost na čistu „boju“. Ovde je bitno uočiti boju kao slikarsko sredstvo, samodovoljno i potentno, sredstvo koje može parirati rečima samim, rečima po sebi. Kroz ovaj proces se sprovodi dekonstrukcija i dekontekstualizacija. Apstrakcija u slikarstvu, paradigma je za raskol označitelja i označenog u jeziku. Slova su ostala, SARDINE su bile suvišne. Označitelji su nužnost, označeno je proizvoljno!

s druge strane: pesnik. Interesantno je kako je prikazan proces pisanja: pesnik započinje stihom, ali završava ispisanom stranicom; njegov je proces nužno suprotan procesu slikara, on ne sme da redukuje, već da učini svoje delo bremenitim, a da pritom izbegne proste asocijacije koje narandžasta boja nameće. Rečju, stihovi koji su o narandžastoj boji ne smeju biti narandžasti! Boja lako „opredmećuje“ ali se ona ne da „opredmetiti“, rečima kontekstualizovati. Ako odbacimo „proizvoljno“ tumačenje, sam stih „kako je narandžasta užasna, a i život“ nam kazuje o tom prokletstvu pesnika da piše o boji o kojoj se ništa ne da napisati. Rezultat pesničkog rada su dvanaest pesama. U njima se ne spominje „narandžasto“, premda naslov upućuje na „opredmećeno“, na „umnoženu“ predmetnost, NARANDŽE.

završnica: plod uspele dekonstrukcije. Slika u galeriji pod nazivom SARDINE, govori između ostalog i o tome kako je „apstraktno“ u slikarstvu samosvojno, kako je ono izvojevalo slobodu i započelo život rascepljen od sveta „predmetnosti“. Sa poezijom je to, svakako teže izvojevati, ali je itekako moguće. Sredstva su različita, ishod je jedan, isti.

Na kraju krajeva, varaju se svi oni koji na slici SARDINE traže sardine, kao i oni koji u pesmi NARANDŽE traže bilo šta narandžasto.

prevela i prilog pripremila: Ivana Maksić




Michael Goldberg, Sardines
1955